Iako u populaciji postoji ustaljeno mišljenje kako se logopedi bave samo pravilnim izgovorom glasova, posao logopeda uključuje i sve one razvoje miljokaze koji prethode usvajanju jezika i govora, a čine stupove na kojima se temelji jezično-govorni razvoj u predškolskoj dobi. Glavni stup na kojem se temelji jezično-govorni razvoj jest rana komunikacija. Jedna od definicija kaže da je komunikacija sredstvo pomoću kojega dvije ili više osoba razmjenjuju informacije i međusobno utječu na svoja mišljenja i ponašanja. Djeca počinju komunicirati puno prije nego što počinju razvijati govor. Već oko devetog mjeseca djetetovog života može se primjetiti kako dijete počinje ciljano i aktivno komunicirati sa svojom okolinom koristeći pri tome izmjenu pogleda između cilja (predmeta) i komunikacijskog partnera. U tom periodu rane komunikacije, od 10 do 15 mjeseci, geste te kombinacija gesti i glasanja čine dominantno komunikacijsko sredstvo. Može se reći da djeca počinju uspješno komunicirati sa svojom okolinom puno prije nego počnu govoriti. Rana komunikacija jedan je period stvaranja želje djeteta za prenošenjem informacija svojim komunikacijskim partnerima te upravo u toj želji za komunikacijom započinje “potraga” djeteta za najefikasnijim sredstvima komunikacije - jezikom i govorom. Brojna su istraživanja pokazala kako jezični razvoj započinje još prije rođenja i traje cijeli život. Već treći dan nakon rođenja dojenče može razlikovati govor od drugih zvukova i usredotočuje se na njega. U prvim tjednima nakon rođenja dijete proizvodi refleksivni plač i vegetativne glasove. Između šestog i osmog tjedna dojenče počinje kombinirati produžene vokale i guturalne glasove (guuuu, haaaaa, ah…) što se naziva gukanje. U periodu između 16. i 30. tjedna dijete počinje proizvoditi prve glasove imitirajući zvukove svoje okoline, igra se svojim vokalnim organima te se javljaju m, n, p i d. Između 6. i 9. mjeseca javlja se reduplicirano brbljanje (da-da-da, ba-ba-ba,ma-ma-ma), dok se između 9. i 12. mjeseca javlja nereduplicirano brbljanje (ba-ma-po). Pojava brbljanja preteča je i nagovjestitelj jezične proizvodnje. Ovaj miljokaz iznimno je važan jer u njemu dojenče počinje proizvoditi nizove različitih glasova i slogova, a neke od tih nizova okolina prepoznaje kao riječi sa značenjem i potiče njihovu proizvodnju (ma-ma, ta-ta, ba-ba). Brbljanje označava početak jezične proizvodnje, a njegovo izostajanje ili kašnjenje prvi je pokazatelj mogućih teškoća u jezičnom razvoju. Kako se dijete približava prvom rođendanu, tako nizovi slogova počinju poprimati prozodiju materisnkog jezika te okolina stječe dojam da dojenče proizvodi nizove rečenica bez značenja. Prva riječ sa značenjem javlja se između 10. i 14. mjeseca, a najčešće oko prve godine djetetova života. Prva izgovorena riječ ujedno je i početak razvoja rječnika. Kada se kod djeteta pohrani masa od 50 riječi, događa se nagli porast broja riječi te se navedena faza naziva leksički brzac. On se događa između 15. i 22. mjeseca, a najčešće s 18. mjeseci. Većim i raznovrsnijim opsegom rječnika dijete je u mogućnosti spajati riječi te između 20. i 24. mjeseca nastupa razdoblje dvočlanih iskaza. Druga i treća godina djetetovog života obilježene su brojnim pogreškama u jezičnoj proizvodnji. Odstupanja u jezičnoj proizvodnji u toj dobi znak su djetetovog napredovanja u uspostavljanju jezičnih pravila i jezične produktivnsoti. Razdoblje između treće i četvrte godine razdoblje je kada bi trebala biti usvojena osnova materisnkog jezika. Ona označava usvojenost svih jezičnih sastavnica čime jezik postaje dominanto sredstvo za ostvarivanje interakcije.
Rad logopeda u dječjem vrtiću u velikoj mjeri obuhvaća rad s djecom školskim obveznicima. Djelokrug rada logopeda u dječjem vrtiću obuhvaća praćenje razvoja predvještina čitanja, pisanja i računanja kod djece od najranije dobi. Iako se tradicionalni pristupi bave predvještinama čitanja, pisanja i računanja u godini pred polazak u školu, razvoj navedenih vještina počinje još u prvoj godini života kada djeca počinju pokazivati spontani i samostalni interes za pisani sadržaj zahvaljujući izloženosti pisanom tekstu, a bez ikakvog poticaja. Ranu pismenost čine vještine, znanja i stavovi važni za ovladavanje čitanjem tijekom formalnog poučavanja tih vještina. Jedna od najprepoznatljivijih sastavnica rane pismenosti jest fonološka svjesnost, sposobnost prepoznavanja, izdvajanja i baratanja manjim dijelovima od riječi. Djeca najranije počinju stapati riječi iz ponuđenih slogova (niz slogova ku-ća čini riječ kuća). To se naziva slogovno stapanje i predstavlja najjednostavniju razinu fonološke svjesnosti. Nakon nje se sljedećim redoslijedom razvijaju raspoznavanje rime (rimuju li se kuća-buća), slogovna raščlamba (kuća → ku-ća), proizvodnja rime (Što se rimuje s petak?), fonemsko stapanje (k-u-ć-a → kuća), fonemska raščlamba (kuća → k-u-ć-a). Brojna istraživanja navode fonološku svjesnost uz imenovanje slova kao jednu od najvažnijih pokazatelja kasnije uspješnosti u čitanju te se zna da poticanje upravo tih vještina unaprjeđuje pismenost
