Važnost i uloga komunikacije u razvoju djeteta
Komunikacija je tipično ljudska sposobnost. Porijeklo riječi communico (dijeliti što s kime) jasno određuje važnost i osobitost ove ljudske sposobnosti. Već od samog djetetovog rođenja postoji potencijal za razvoj komunikacijskih vještina (vokalizacija, mijenjanje izraza lica, pokreti, pogledi...) naspram kojih djetetova okolina spremno odgovara i time mu pomaže da se komunikacija realizira. Komunikacija se dijeli na predjezičnu i jezičnu komunikaciju. Danas se sasvim sigurno može ustvrditi da dijete komunicira i prije no što dođe do jezika. Već od samog rođenja dijete vokalizacijom, pogledom, mijenjanjem izraza lica, stupa u socijalne interakcije s majkom ili drugom osobom, i te prve interakcije predstavljaju temelj za naredni kognitivni, socio-emocionalni i jezični razvoj djeteta
Glavna obilježja komunikacije su: intencija (namjera) da se namjera prenese drugoj osobi, svjesnost da uspješna komunikacija traži prepoznavanje intencije pošiljatelja, te spoznaja da druga osoba, pošto prepozna komunikacijsku namjeru pošiljatelja može imati različite ciljeve i uvjerenja od njegovih.
Temelji bitnih obilježja komunikacije se stvaraju još u razdoblju predjezične komunikacije (obuhvaća prve dvije godine djetetovog života), a to su recipročnost, intencionalnost i svjesnost o drugima kao zasebnima. Na ovim temeljima nadograđuje se sve složenija komunikacijska, a zatim i jezična kompetencija djeteta.
Rane interakcije do 9. mjeseca djetetovog života imaju obilježja dijada u kojima se izmjenjuju ponašanja djeteta i druge osobe tzv. „ja pa ti“ obrazac. Međutim, dijete je tada još nesvjesno činjenice da njegova ponašanja utječu na drugoga. Takvu djetetovu komunikaciju nazivamo predintencijskom.
Pojavom važne sociokognitivne vještine združene pažnje u razdoblju između 9. i 15. mjeseca djetetovog života, dijete postaje svjesno drugih kao intencijskih bića, kao što je i ono samo. To razdoblje nazivamo prijelaz iz predintencijske u intencijsku komunikaciju.
Združena pažnja je važna socio-kognitivna vještina, koja je od strane stručnjaka prepoznata sedamdesetih godina, i pretpokazatelj je razumijevanja misli i uvjerenja drugih osoba, tzv. teorije uma. Njezin naziv dolazi otuda što dijete združuje svoju pažnju s pažnjom odraslog na istom predmetu. Ova pozicija omogućuje roditeljima i djeci da nađu referencijalnu točku komuniciranja u kojoj odrasla osoba interpretira djetetove doživljaje s okolinom. Razvoj socio-kognitivnih vještina u ranom djetetovom razvoju kao što su praćenje smjera pogleda druge osobe, združeno djelovanje, iščitavanje s lica i imitacijsko učenje omogućavaju usvajanje jezika. Da bi se usvojila nova riječ tj. razumijela i koristila u adekvatnim socijalnim kontekstima, pažnja djeteta i odrasle osobe moraju se naći u zajedničkome fokusu.
Primjeri teškoća na planu združene pažnje su i dio kliničke slike djece koja kasne u jezično-govornom razvoju. Ozbiljne smetnje u razvoju socijalne kognicije u ranom razvoju dovode do složenijih oblika komunikacijskih teškoća koji uključuju odstupanja na području jezika i govora. Zato rana komunikacija nije važna samo za zadovoljavanje djetetovih tjelesnih potreba, ona je od velike važnosti za rano učenje.
Ana-Marija Borić, stručni suradnik logoped
PREPORUČENA LITERATURA: